Čovjek se rađa kao trodimenzionalno biće - duh, tijelo i razum – i kao takvi svjesni smo da smo jedinstvene i zasebne jedinke. Nemamo razvijen osjećaj kolektivne svijesti koja je zapravo faktor više dimenzije svijesti. Posljednjih 30-tak godina spominje se fenomen takozvane indigo djece, nastaleu trodimenzionalnim tijelima ali sa sposobnošću prelaska u četvrtu i petu dimenziju. Rađani su s posebnim zadacima, da pomognu Zemlji i čovječanstvu u tranziciji u višu dimenziju.

Indigo djeca su inteligentnija, osjetljivija i vidovitija, vrlo kreativna i koriste podjednako i lijevu i desnu stranu mozga. Nancy Ann Tape, kojoj se pripisuje otkriće indiga, klasificira ih u 4 grupacije: konceptualac, humanist, interdimenzionalac i umjetnik. Ono što je zajedničko ovoj vrsti djece je: indigo boja aure, mogu osjećati što se događa u svijetu i na sve oblike nepravde i neharmonije vrlo burno reagiraju. Svjesni su problema ali ne nalaze rješenje. Zbog njihova ratničkog duha, tvrdoglavosti, neustrašivosti i odbijanja pokoravanju vanjskom autoritetu okarakterizirana su kao problematična djeca. Smatra se da se rađaju posljednjih 100 godina, no dva veća vala rođenja dogodila su se nakon drugog svjetskog rata i početkom 70-tih.

Slijedeća generacija ( stepenica više u evoluciji) su kristalna djeca koja su snažnopovezana s energijom Zemlje, prirode, Mjeseca i zvijezda. Njihovo energetsko polje iliti aura je boje opala u kojoj se prelijevaju pastelne dugine boje. Rođenje prvih kristala uočava se od 2005. godine. U odnosu na indigo djecu, njihova svijest je u šestoj dimenziji. Vrlo su miroljubiva, draga i prepuna ljubavi, s jakim osjećajem za druge. Imaju razvijene telepatske sposobnosti koje često upotrebljavaju u komunikaciji i iz tih razloga se upravo i dešava da ova djeca kasnije progovore.

Ne razmišljaju linearno poput ostalih ljudi već po kategorijama što je običnom čovjeku potpuno neshvatljivo. Intuicija im je vrlo razvijena te kao radari primaju negativne podražaje iz okoline zbog čega su često uznemirena i depresivna. Pošto su rađana kao mirotvorci, u takvim trenucima uznemirenosti i disharmonije pribjegavaju meditacijama i upadaju u neku vrstu transa. Kristalna djeca jasno osjećaju tko su i odakle su. Materijalna stvarnost, koje smo svi mi svjedoci, i duhovna stvarnost koja je rijetkima vidljiva, njima je podjednako realna. Idealna su u mnogo pogleda i na neki način su putokaz prema čemu bi cijelo čovječanstvo trebalo težiti.

Zbog različitosti kristalnu djecu često liječe pod dijagnozom autizma što je strahovito smiješno obzirom da sama definicija autizma podrazumijeva življenje u svom vlastitom svijetu, asocijalnost i indiferentnost .Kristalna djeca su baš suprotno od toga, ona su povezanija, komunikativnija, brižnija i maznija od bilo koje generacije. Ona su također filozofski i duhovno nadarena i pokazuju nevjerojatno veliku nježnost i osjećajnost prema svijetu. Kristalna djeca spontano grle i brinu o ljudima, autistična osoba to ne bi učinila

Meg Blackburn Losey, autorica knjige „Djeca sadašnjice“ , kaže: “Ne postoji mnogo javno dostupnih informacija o fenomenu ove različite i izvanredne djece, osim onoga što se proširilo usmenom predajom.”

Razlog tome je što praktički niti jedna od sposobnosti, zbog kojih se ova djeca smatraju posebnom, nije mjerljiva konvencionalnim metodama i vrlo ih je teško, ili čak nemoguće, medicinski ili znanstveno dokazati. Upravo zbog toga, ova tema nerijetko izaziva kontroverze, a mišljenja o njoj su podijeljena i kreću se od onih koji smatraju da takva djeca uistinu postoje i da su među nama, do onih koji to smatraju čistom izmišljotinom i znanstvenom fantastikom.

Postavlja se pitanje da li mi imamo problema s njima ili sami sa sobom ako ne percipiramo njihovu posebnost nego ih pokušavamo normalizirati, tj. staviti na neku srednju razinu, nama razumljivu?