"Seks povezan s invalidnošću velik je tabu, kojeg treba srušiti. Seks spada među osnovne čovjekove potrebe, jednako kao hrana i piće. Moramo se boriti i za seks onih koji za to nemaju jednake mogućnosti kao mi!" (Aiha Zemp)
Mnogi od nas su skloni razmišljati o invalidima kao o ljudima koji su fizički podosta ograničeni, odnosno da kao takvi nemaju seksualni život s drugim partnerima. No, istina je posve suprotna. Ako već tijelo i nije sposobno, duh je nevjerojatno snažan i pun žudnje. Uz želju za društvom, kretanjem, radom, u velikoj većini slučajeva postoji i jaka želja za seksualnim kontaktom. Čak i kad se nađe voljan partner ili partnerica, a pogotovo ako je također u pitanju osoba s invaliditetom, sve pada u vodu pred velikom preprekom: fizičkom nemogućnošću. Pri tome se ne misli na erektilnu disfunkciju već na nemogućnost da se postave u položaj potreban za seksualni kontakt.
Kategorije koje mogu imati seksualne odnose s drugim partnerom, bilo ženskim bilo muškim, su osobe koje boluju od:
-cerebralne paralize
-dječje paralize
-multiple skleroze
- osobe s intelektualnim teškoćama ili Downovim sindromom
Oni koji imaju malih ili malo većih problema oko seksa su osobe s paraplegijom ili tetraplegijom. Paraplegija je oduzetost od leđne moždine naniže, a kao posljedica gubi se apsolutno ikakav osjećaj od struka nadolje. Tetraplegija je oduzetost svih četiriju udova, to jest oduzetost od vratne kralježnice nadolje.
No, što je s onim invalidima koji su primjerice rođeni takvi ili u djetinjstvu oboljeli, ili pak uslijed neke nesreće postali takvima kakvi jesu? Naravno da je njima teže nego onima koji su zdravi ostvarili ozbiljne veze s partnerom ili ušli u brak. Obzirom da svatko od nas traži „savršenog“ partnera, to podrazumijeva, između ostalog, i da je tjelesno potpuno nelimitiran. Ustanovili smo već da je seks jedna od važnijih životnih potreba i da takvi ljudi također imaju iste želje kao i svi ostali. U nekim državama, osjećaj za invalidne osobe je kudikamo razvijeniji te stoga postoje volonterske udruge kao Welfare Group for Disability and Sexuality (Basel), koja regrutira volontere koji bi imali seks sa osobama s invaliditetom. Osim toga nudi i usluge erotske masaže koju pružaju njihovi članovi. Status seksualnih asistenata sličan je radu prostitutki, no ugledniji je. Plaćaju ga isključivo klijenti, a ne socijalne udruge. Djelatnost je priznata kao dopunski posao i mogu je prakticirati samo osobe koje dokažu da kruh zarađuju drugom profesijom.
Danska vlada jednom mjesečno plaća invalidima seks s prostitutkama, novcem poreznih obveznika. Opozicija je oštro osudila ovaj, po njima nemoralan, način trošenja novca: "Potrošena je velika količina poreznog novca kako bi se pomoglo prostitutkama da se više ne bave tim poslom, da bi ih se sada opet na to poticalo". No, Udruga invalida uzvratila je na njihovu reakciju riječima: "Umjesto da nama invalidima brane da se koristimo uslugama prostitutki, političari bi se trebali dogovoriti o tome što općenito napraviti s tim poslom."
Nerijetke su dvojbe da li plaćanjem seksualnih usluga invalidima pomažemo ili odmažemo, odnosno da li ih time automatski degradiramo i postavljamo u kategoriju nesposobnih za pronalaženjem partnera. I biti će ih dokle god ne izjednačimo potrebu za seksom i potrebu za zrakom, hranom, vodom...
Da li novcem poreznih obveznika, da li novcem iz nekih drugih izvora, omogućavati invalidima potpunu seksualnu jednakost je izuzetno human čin, kojega bi osim Nizozemske, Danske i Njemačke trebale slijediti i ostale zemlje.
