Još i danas se sa sjetom sijećamo onog vremena, komunizmom smo ga zvali. Vremena kada se nije gledalo tko je odakle, niti kako govori, niti kakve običaje ima. Vremena u kojem bratstvo i jedinstvo nisu bili tek puka farsa. Tuđe se poštovalo jednako kao i svoje. Zapravo, tada je sve bilo naše, zajedničko. Nije bilo granica, pasoša iliti putovnica. Imali smo slobodu i bili smo ljudi.
A onda smo od ljudi postali ludi. I ne samo ludi, nego zvijeri koje se bore svaka za svoj teritorij i zapišavaju ga. Sve što nismo smatrali pripadnikom plemena tjerali smo van teritorija, tamo gdje su njihovi i oni nalik njima, sa svim ijekavicama, ekavicama i vjerskim razlikama.
I nisu nas se doticale suzne oči djece čiji su roditelji prelazili svak na „svoju stranu“, ne zato što su tako željeli već da bi ona odrastala u miru, da ne bi bila izložena maltretiranjima degeneriranih, izopačenih umova prepunih mržnje i bijesa.
Godine su prošle, utihnuli su jauci, plač, čak i sjećanja polagano blijede. I mržnja nije više kakva je nekada bila. Suživot je podnošljiv, nitko nikoga ne dira ali ona „ratna generacija“ se još uvijek drži po strani. Srećom, mladi ne pamte zlo.
Dirljiva ljubavna priča o muslimanu i kršćanki iz srpsko-hrvatskog braka, koji će u svibnju 2013. godine postati prvi par koji će stupiti u mješoviti brak u Srebrenici od 1995. godine, proširila se svjetskim medijima.
Reuters je o ovoj priči izvijestio u članku naslovljenom "Bosanska ljubavna priča iz Srebrenice budi nadu", a u njemu između ostalog stoji: "Nekome tko ovo sve gleda izvana učinit će se da nema ništa čudno u ljubavnoj priči Almira Salihovića i Dušice Rendulić: dečko upozna djevojku, oni se zaljube, žive zajedno i imaju dijete. Ali, on je musliman, a ona Srpkinja, i oni su prvi "miješani" par u Srebrenici u kojoj se odvio najgori zvjerski događaj u Europi još od Drugog svjetskog rata.“
Par se upoznao 2010. godine u Tuzli, a kad je Almir svojim prijateljima priopćio da je zaljubljen u kršćanku oni su mu rekli da je to "ludost" i "ravno samoubojstvu". Njihova ljubav u Srebrenici nije naišla na odobravanje, no bez obzira, to ih nije nimalo pokolebalo da svoju vezu okrune i prvorođenim djetetom Jusufom.
Mnogima koji žive u ovoj osiromašenoj zemlji njihova priča budi nadu u mogućnost da bosanski muslimani, Srbi i Hrvati jesu u stanju zaboraviti na različitosti, pa čak i na mjestima gdje je rat stvorio duboke ožiljke. Svim srcem vjerujmo da nakon prve zrake dolazi i druga i treća i pedeseta i stota, da obasjaju sva ona mjesta, diljem bivše Jugoslavije, koja su nastradala u tom prokletom ratu.
