Nakon što su položili oružje, pogubili smo ih. Lagali smo ih. Prognali smo ih sa njihove zemlje. Naterali smo ih izgladnjivanjem na potpisivanje prevarantskog sporazuma, ugovora za kojeg smo znali da ga se nećemo pridržavati. Pretvorili smo ih u prosjake na kontinentu kome su dali život onoliko koliko ovaj kontinent postoji. Prema svim interpreracijama istorije ma koliko da uvrnute bile, sa koje god strane da gledamo, nismo učinili ništa dobro za njih. Nezakonito smo postupali. Ne traba da nas čudi da, što se njih tiče, ne moramo da vratimo njihove ljude, niti da živimo u skladu sa dogovorom. Nama je dato prirodno pravo da napadamo prava drugih, otimamo njihovo vlasništvo i uzimamo njihove živote, dok oni brane svoju zemlju i slobodu, dato nam je pravo da njihove vrline prikazujemo kao zločine, a naše razvate kao vrline.

Ipak, postoji jedna stvar koja je iznad ove perverzije, a to je ogromna presuda istorije koja će nas sigurno osuditi. Ali brinemo li mi o tome? Kakav je to šizofreni moral koji nam dozvoljava da celim svetom prenosimo poruku da živimo po datim obavezama, a svaka stranica naše istorije govori suprotno? Kakva je to istorija kada su svi žedni i gladni dani i ponižavajuće noći poslednjih sto godina života američkih Indijanaca ovome potpuno protivrečni?

Čini se da je poštovanje principa i ljubavi prema susedima postalo disfunkcionalno u ovoj zemlji te da je sve što smo učinili, sve što smo postigli našom moći, zapravo samo ubijanje nade u novostvorenim državama u ovom svetu, prijateljskom i neprijateljskom. To je nehumano i dokazuje da ne živimo prema dogovorima koje smo sklopili.

Možda se vi u ovom trenutku pitate: Kakve to veze ima sa dodelom Oskara? Zašto je ova žena ovde, upropastiće nam veče, traći naš novac i upliće se u naše živote sa stvarima koje nas se ne tiču i koje nisu naša briga? Mislim da je odgovor na ova neizgovorena pitanja činjenica da je upravo društvo „pokretne slike” odgovorno za degradiranje Indijanaca i ismevanje njihovog karaktera koje ih opisuje kao divljake, opasne i zle divljake.

Dovoljo je teško deci to što odrastaju u jednom ovakvom svetu. Kada indijanska deca gledaju televiziju i filmove i kada vide kako se njihova rasa prikazuje u njima, njihovi umovi ostaju povređeni na način na koji ne možemo ni da zamislimo.

Zbog toga kao član ove profesije i kao građanin SAD-a, ne mogu večeras da primim ovu nagradu. Mislim da je dodeljivanje i primanje nagrada u ovom trenutku, u ovoj državi neprilično sve dok se stanje Američkih Indijanaca u zemlji drastično ne promeni. Ako već ne čuvamo našu braću, ne moramo biti ni dželati.

Nadam se da oni koji slušaju neće na ovo gledati kao na nepriličan upad, već kao na pošten pokušaj fokusiranja pažnje na pitanje: Ima li ova zemlja pravo da kaže od ovog trenutka pa nadalje, da veruje u neotuđiva prava svih da ostanu slobodni i nezavisni na zemlji kaja je poduprela život dalje nego što pamćenje doseže?

Hvala vam svima na dobroti i uljudnosti prema gospođici Littlefeather.